Sveto Rimsko Carstvo – poznato i pod nazivima Sveto Rimsko Carstvo Njemačke Narodnosti, Rimsko-Njemačko Carstvo, Prvi Reich ili Njemačko Carstvo – bilo je skup država okupljenih pod zajedničkim vrhovnim vladarom. Razvilo se u ranomu srednjem vijeku te je trajalo do svojega raspada 1806. tijekom Napoleonskih ratova.
Teritorij carstva se mijenjao tijekom vremena, na vrhuncu je uključivao Kraljevinu Njemačku, Kraljevinu Italiju i Arleško Kraljevstvo; ta područja obuhvaćaju današnje Njemačku (osim južnog Schleswiga), Austriju (osim Gradišća), Lihtenštajn, Švicarsku, Belgiju, Nizozemsku, Luksemburg, Češku, Sloveniju (osim Prekmurja), kao i znatne dijelove moderne Francuske (Artois, Alsace, Franche-Comte, Savoju i Lorenu), Italije (Lombardiju, Pijemont, Emilia-Romagna, Toskana i Južni Tirol) kao i Poljsku (Šleska i Pomeranija). Većim dijelom povijesti carstvo se sastojalo od stotina malih dijelova, kneževina, vojvodstava, grofovija, slobodnih carskih gradova i ostalih domena. Unatoč svome imenu većim dijelom svoje povijesti Carstvo nije obuhvaćalo grad Rim.
Naziv
Termin »Sveto« u nazivu srednjovjekovnog Rimskog Carstva je u uporabi od 1157. godine i vladavine cara Fridrika I. Barbarosse. Taj naziv je dodan kao izraz Barbarossine ambicije da dominira Italijom i Papinskom Državom, prije 1157. se zvalo jednostavno Rimsko Carstvo. U ukazu skupštine u Kölnu iz 1512. godine ime je službeno promijenjeno u Sveto Rimsko Carstvo Njemačkog Naroda (njem. Heiliges Römisches Reich Deutscher Nation, lat. Imperium Romanum Sacrum Nations Germanicæ).
Francuski pisac Voltaire napomenuo je sarkastično:
Pozadina Sveto Rimsko Carstvo je kao svoga osnivača uzimalo Karla Velikog, kralja Franaka, kojeg je papa Lav III. okrunio kao Cara Rimljana na Božić 800. godine. Tim krunjenjem je obnovljeno Zapadno Rimsko Carstvo pod žezlom kralja Franaka. Krunjenje Karla Velikog je ostala osnova Svetog Rimskog Carstva, bar u teoriji, sve do njegovog kraja 1806. godine.
Karolinška carska kruna je bila predmet rasprava između karolinških vladara Zapadne i Istočne Franačke, gdje je prvo zapadni kralj Karlo Ćelavi, a nakon njega istočni Karlo Debeli nosio naslov Cara Rimljana. Nakon smrti Karla Debelog 888. godine Karolinško Carstvo se raspalo i nikada se poslije nije ujedinilo, a titulu cara kojega su krunili pape priznavali su samo u Italiji. Posljednji takav vladar je bio Berengar I. koji je umro 924. godine.
Povijest Formiranje mini|300x300px|Razvoj Svetog Rimskog Carstva Oko 900. godine u Istočnoj Franačkoj je došlo do jačanja autonomnih kneževina (Frankonije, Bavarske, Švabije, Saske i Lotaringije). Nakon smrti karolinškog kralja Luja Djeteta koji je umro 911. godine bez potomaka, Istočna Franačka se nije okrenula vladaru Zapadne Franačke da preuzme krunu nego je izabrala jednog od svojih kneževa, Konrada od Franconije, kao Rex Francorum Orientalum. Na svojoj samrtnoj postelji Konrad je krunu predao svom najvećem suparniku, Henriku Saskom, koji je izabran kraljem na skupštini u Fritzlaru 919. godine. Henrik je sklopio primirje s Mađarima te ih 933. prvi put porazio u Bitci kod Riade.
Henrik je umro 936. godine, ali njegovi potomci (Otonska dinastija) je nastavila vladati Istočnom Franačkom skoro cijelo stoljeće. Henrikov nasljednik Oton I. izabran je za kralja u Aachenu 936. godine. Uspio je nadići seriju pobuna svog starijeg brata i nekoliko kneževa. Nakon toga kraljevi su uspjeli kontrolirati izbor kneževa te su često zapošljavali biskupe za administratorske poslove.
Kraljevstvo nije imalo stalni glavni grad nego su kraljevi putovali od rezidencije do rezidencije, zvane Kaiserpfalz, obavljati poslove. Ipak su pojedini kraljevi imali svoja omiljena mjesta, u Otonovu slučaju grad Magdeburg. Pozicija kralja je ostala izborna, ali su kraljevi još za svog života davali da se njihovi sinovi izaberu za budućeg kralja, omogućavajući da titula ostane u rukama obitelji. Ovaj običaj se promijenilo tek nakon izumiranja Salijske dinastije u 12. stoljeću.
Kralj Oton I. je 955. odnio odlučujuću pobjedu nad Mađarima u Bitci kod Lechfelda, 951. godine priskače u pomoć Adelaidi udovici kralja Italije te porazivši njezine neprijatelje, ženi je i preuzima kontrolu i nad Italijom. Papa ga je okrunio za cara 962. godine te taj datum označava službeni početak Svetog Rimskog Carstva kao teritorija. Od tada poslovi Njemačkog Kraljevstva su se stalno miješali s talijanskim i papinskim. Otonova krunidba za cara je označavala njemačke kraljeve nasljednicima carstva Karla Velikog, a samim time i Rimskog Carstva.
Obnova carstva također je obnovila sukobe s carem Bizantskog Carstva u Carigradu, posebno nakon što se Otonov sin Oton II. (967. – 983.) nazvao Imperator Romanorum. Ipak, Oton se povezao s istokom putem braka kada je oženio bizantsku princezu Theophanu. Njihov sin Oton III. pozornost je usredotočio na Italiju i Rim te razgranao diplomaciju i umro mlad 1002. godine. Nasljedio ga je njegov rođak Henrik II. koji se usredotočio na Njemačku.
Nakon smrti Henrika II. 1024. godine Konrad II., prvi car iz Salijske dinastije, izabran je tek nakon rasprava između kneževa i plemstva, što je dovelo do stvaranja kolegija kneževa izbornika.
Sukob oko investiture
Kraljevi su često zapošljavali biskupe u upravnim poslovima te veoma često određivali tko će biti imenovan za biskupe. Papinstvo je početkom Clunijske reforme upletanje careva u crkvena imenovanja sve više smatralo neprikladnim. Reformski usmjeren papa Grgur VII. bio je odlučan da prestane s takvom praksom i time vodeći do sukoba oko investiture s kraljem Henrikom IV. (1084. – 1105.), koji je odbio papino miješanje u njegovo imenovanje crkvenih položaja te je uvjerio biskupe da izopće papu kojeg je zvao krsnim imenom Hildebrand umjesto njegovim crkvenim imenom papa Grgur VII. Zauzvrat je papa izopćio kralja, proglasio ga zbačenim s prijestolja te razriješio date prisege prema Henriku. Kralj je ostao praktički bez ikakve političke potpore i bio je prisiljen na čuveno "hodočašće u Canossu" 1077. godine gdje je uspio da se povuče izopćenje, ali uz cijenu poniženja. U međuvremenu njemački kneževi su izabrali drugog kralja, Rudolfa Švapskog. Henrik ga je uspio poraziti, ali se poslije suočio s još pobuna, ponovnim izopćenjem te čak i pobunom vlastitih sinova. Tek je njegov drugi sin Henrik V uspio postići dogovor s papom i biskupima 1122. godine u Konkordatu iz Wörmsa. Politička moć carstva je ostala, no sukob je otkrio granice moći vladara, posebno prema Crkvi te ostavio cara bez njegovog svetog statusa koji je prije imao. Papa i njemački kneževi su postali važni čimbenici u političkom sustavu Carstva.
Dinastija Hohenstaufen
Kada je izumrla Salijska dinastija smrću Henrika V. 1125. godine, kneževi su odbili da izaberu najbližeg rođaka već su izabrali Lotara, umjereno moćnog ali već starog kneza Saske. Kada je on umro 1138. godine kneževi su ponovno, a da bi smanjili moć cara, odbili izabrati Lotarovog zeta Henrika Ponosnog iz obitelji Welf, kojega je on odredio za nasljednika, već su se odlučili za Konrada III. iz dinastije Hohenstaufen. To je dovelo do sukoba između dviju dinastija koji je trajao dulje od stoljeća. Konrad III. je oduzeo posjede obitelji Welf, ali nakon njegove smrti 1152. godine njegov nećak Fridrik I. Barbarossa ga je naslijedio i sklopio mir s Welfovima, te svom rođaku Henriku Lavu vratio oduzete posjede.
Hohenstaufenski vladari su počeli dijeliti zemlju svojim neslobodnim slugama za vojne usluge. Ta klasa se kasnije razvila u vitezove, nadajući se da će biti pouzdaniji od kneževa. Vitezovi su kasnije postali jedni od temelja carske moći. Još jedan od važnih poteza je ustanovljavanje novog mira (Landfrieden) za cijelo carstvo, pokušaj da se zabrane ne samo privatni ratovi između kneževa već i da se carevi podanici podvrgnu legalnom sustavu sudstva i progona za kriminalne djelatnosti – prethodnik današnje vladavine prava. U ovom su razdoblju car i mjesni kneževi počeli sustavno podizati nove gradove. Do razvoja gradova došlo je djelomično zbog porasta broja pučanstva, ali također i da se koncentrira ekonomska moć na strateškim lokacijama. Gradovi podignuti u 12. stoljeću kao na primjer Freiburg, München su ekonomski model za mnoge gradove podignute u kasnijem razdoblju.
Fridrik I. Barbarossa, okrunjen je za cara 1155. godine, naglašavao je da je carstvo Rimsko, prije svega zbog pokušaja da opravda carsku moć neovisnu od ojačanog pape. Na carskoj skupštini na polju pokraj Roncaglie 1158. obnovio je carska prava po ugledu na Justinijanov Corpus Iuris Civilis. Lista carskih prava obuhvaćala su javne ceste, carine, kovanje novca, skupljanje odšteta za kaznena djela i investiture. Ova prava su sada izravno vezana za rimsko pravo i time imala dalekosežan zakonski utjecaj. Fridrikova politika je bila uglavnom usmjerena prema Italiji i samim time se sukobljavala s interesima bogatih slobodnih gradova na sjeveru, posebno Milana. Također se uvukao u sukob s papinstvom podupirujući kandidata kojega je izabrala manjina, a protiv Aleksandra III. (1159. – 1181.). Fridrik je podržavao protupape sve dok konačne se nije izmirio s Aleksandrom 1177. godine. U Njemačkoj je car više puta štitio Henrika Lava protiv pritužbi od drugih kneževa ili gradova, posebno u slučajevima Münchena i Lübecka. Henrikova podrška Fridrikovoj politici je bila lažna i u odlučujećem trenutku tijekom talijanskih ratova odbio pružiti vojnu pomoć Fridriku. Nakon svog povratku u Njemačku, ogorčeni Fridrik je otvorio postupak protiv kneza oduzevši mu sve teritorije.
Tijekom razdoblja na vlasti dinastije Hohenstaufen, njemački kneževi su podržavali uspješno, mirno naseljavanje istočnih zemalja, do tada rijetko naseljenih zapadnim Slavenima ili potpuno nenaseljenima, njemačkih seljaka, trgovaca i zanatlija sa zapada carstva. Postupna germanizacija ovih zemalja je složen proces koji ne treba miješati s nacionalizmom 19. stoljeća. Naseljavanjem istoka te ženidbenim vezama lokalnih vladara s njemačkim plemstvom carstvo je postupno uključilo u svoj sastav Pomeraniju i Šlesku. Također 1226. godine vojvoda Konrad Mazovški pozvao je Teutonski viteški red u Prusku da pokrsti Pruse. Redovnička država Teutonskog reda i njegov kasniji njemački nasljednik nisu nikada bili dio Svetog rimskog carstva.
Demografija Stanovništvo Ukupne brojke stanovništva Svetoga Rimskog Carstva izuzetno su neprecizne i znatno variraju. Carstvo Karla Velikoga moglo je imati čak 20 milijuna stanovnika. S obzirom na političku rascjepkanost kasnijega Carstva, nisu postojale središnje institucije koje bi mogle prikupljati takve podatke. Ipak, smatra se da je demografska katastrofa Tridesetogodišnjega rata rezultirala time da je broj stanovnika Carstva u ranomu 17. stoljeću bio sličan onomu iz ranoga 18. stoljeća; prema jednoj procjeni, Carstvo nije premašilo razinu stanovništva iz 1618. sve do 1750. godine.
Početkom 17. stoljeća izborni knezovi vladali su nad sljedećim brojem carskih podanika: Habsburška Monarhija: Izborna Kneževina Saska: Bavarsko Vojvodstvo (kasnije Izborna Kneževina Bavarska): Izborna Kneževina Falačka: Izborna Kneževina Brandenburg: izborne kneževine Mainz, Trier i Köln zajedno: – .
Iako nisu bili izborni knezovi, španjolski Habsburgovci imali su, nakon austrijskih Habsburgovaca, drugi najveći broj podanika unutar Carstva s više od 3 milijuna ljudi početkom 17. stoljeća u Burgundskome okrugu i Milanskome Vojvodstvu.
Peter H. Wilson procjenjuje da je Carstvo 1700. godine imalo 20 milijuna stanovnika, od čega je 5 milijuna živjelo u Carskoj Italiji. Do 1800. godine procjenjuje da je broj stanovnika Carstva iznosio 29 milijuna (ne uključujući Italiju), uz dodatnih 12,6 milijuna pod vlašću Austrijanaca i Prusa izvan Carstva.
Prema suvremenoj procjeni Austrijskoga ratnog arhiva za prvo desetljeće 18. stoljeća, Sveto Rimsko Carstvo, uključujući Češku i Španjolsku Nizozemsku, imalo je gotovo 28 milijuna stanovnika sa sljedećom raspodjelom: