Kapibara ili vodenprase (lat. Hydrochoerus hydrochaeris) najveća je živuća vrsta glodavaca na svijetu. Poluvodeni je sisavac, biljojed iz roda Hydrochoerus. Najsrodnije su zamorčićima, a nešto su im dalji srodnici aguti, činčile i nutrije. Kapibare naseljavaju savane i guste šume Srednje i Južne Amerike, tamo gdje ima vode. Među prstima imaju plivaće kožice i pod vodom podugo zadržavaju dah te mogu plivati i roniti: danju u pravilu radi sklanjanja od velike vrućine, a i inače kako bi pobjegle od predatora, kada plutaju dok im samo nos viri iz vode. Društvene su životinje koje žive u skupinama od nekoliko desetaka jedinki pod dominantnim mužjakom. Komuniciraju zvukovima sličnim lavežu, zvižducima, klopotanjem i cikom, a značajno je i obilježavanje sekretom mirisnih žlijezda. Love ih radi mesa i kože, negdje i zato što se za hranu natječu sa stokom, kao i zbog potkožne masti. U zatočeništvu dožive i dvanaest godina, no u prirodi žive oko četiri jer su omiljena hrana anakondama, jaguarima, pumama, ocelotima, orlovima i kajmanima. Zbog brzog razmnožavanja, populacija je stabilna i vrsta nije ugrožena.

Zbog najezde u argentinskom bogataškom naselju Nordelita sredinom 2021. godine, lik kapibara upotrebljava se kao simbol »klasne borbe« u različitim formatima mema.

Ime Ime joj dolazi od riječi ka'apiûara iz jezika tupi, nastale spajanjem riječi list (kaá), vitak (píi), jesti (ú) i sufiksa za činitelja (ara), a znači »proždirač trave«.Ferreira, A. B. H. 1986. Novo Dicionário da Língua Portuguesa, 2. izdanje. Rio de Janeiro. Nova Fronteira. str. 344. Znanstveni naziv njezina roda, hydrochaeris, dolazi od starogrčkih riječi ὕδωρ (hydor: voda) i χοῖρος (hoiros: svinja, vepar). Drugi dio imena vrste dolazi pak od χαίρω (hairo: uživati, biti sretan). U španjolskom jeziku poznata je pod nazivima capibara, chigüiro, carpincho i majas.

Građa tijela mini|lijevo|Kostur kapibare Imaju bačvasto tijelo i kratku glavu s crvenkastosmeđim do sivim krznom na gornjem dijelu tijela i žućkastosmeđim na donjem. Neke jedinke imaju crne pjege na licu, vanjskim dijelovima nogu i trupu. Dlake krzna duge su od 30 do 120 milimetara, no mjestimično mogu biti tako rijetke da se nazire gola koža.

Odrasle životinje dugačke su od 100 do 130 centimetara, a u ramenima su visoke od 50 do 60 cm. Mužjaci su prosječno teški 50, a ženke 61 kilogram. No, težina im se može kretati u rasponu od 27 pa do 80 kilograma. Tijelo im je bez repa, a imaju 20 zubi. Stražnje noge su neznatno duže od prednjih, a njuška joj je tupa s očima, nosnicama i ušima pri vrhu glave. Prednje noge završavaju s četiri, a stražnje s tri prsta. Prsti, zadebljani slično kopitima, povezani su plivaćim kožicama.

Rasprostranjenost i životni okoliš Područje rasprostranjenosti dijeli se na dva dijela. Manji dio je u istočnoj Panami, na sjeveru Kolumbije i sjeverozapadnom dijelu Venezuele. Veći dio je gotovo cijela Južna Amerika istočno od Anda i proteže se od istoka Venezuele sve do Urugvaja i sjeveroistoka Argentine. Sukladno ovako podijeljenom području rasprostiranja, vrsta se dijeli na dvije podvrste: Hydrochoerus hydrochaeris isthmius u manjem, sjeverozapadnom dijelu i rastom je nešto manji nego Hydrochoerus hydrochaeris hydrochaeris koji je rasprostranjen u najvećem dijelu Južne Amerike istočno od Anda.

Nastanjuju različite životne okoliše, no uvijek se moraju se nalaziti u blizini jezera, rijeke, močvare ili šume mangrova. Pored toga, u blizini mora biti čvrsta podloga kao mjesto za spavanje, gdje je poželjna i gusta vegetacija zbog zaštite. Većinom se hrane na travnatim savanama ili u plitkim vodama. Najgušće nastanjuju prostrana vlažna područja kao što je Pantanal i naplavna područja kroz koja teče Orinoco. Uglavnom nastanjuju nizinska područja, no ima ih i u područjima do 1300 metara nadmorske visine. Za razliku od drugih vrsta životinja u ovim područjima, kapibare dobro podnose (do određene mjere) promjene u okolišu koje su rezultat ljudskih aktivnosti, pa tako mogu preživjeti i na plantažama ili stočnim pašnjacima.

Način života Aktivnost thumb|Kapibare u zoološkom vrtu Kapibare su aktivne pretežno u sumrak i svitanje. Najtopliji dio dana provode u mlakama ili plitkoj vodi. Noću se povlače u gustiš, ali ne kopaju skloništa. U područja gdje ih ometaju ljudi aktivnosti premještaju na noć.

U slučaju opasnosti mogu vrlo brzo trčati, no ako je moguće, bježe u vodu. Izvrsno plivaju, i gotovo potpuno zaranjaju u vodu, iz koje izviruju samo oči i vrh nosa. Ponekad se skrivaju u gustu vodenu vegetaciju. Pored toga, mogu prijeći i veće udaljenosti roneći. Duboka voda im služi samo za bijeg, većina aktivnosti odvija se u plićinama ili na tlu.

Društveno ponašanje mini|Mladunci sišu majčino mlijeko Kapibare žive u skupinama koja se mogu sastojati od jednog para s potomcima ili od više odraslih jedinki. Veličina skupine kreće se 10 do 30 jedinki (ponekad i do 100),Kapibara British Broadcasting Corp.: Science and Nature: Animals ali najčešće oko 20. Povremeno se može sresti i ponekog samotnjaka. To su gotovo uvijek odrasli mužjaci.

Brojnost i način života takve skupine ovisi o godišnjem dobu i okolišu. U kišnom razdoblju kapibare se razilaze na veće područje, pa tako opada broj jedinki okupljenih u pojedine skupine. U to vrijeme životinje jedu i skupljaju masne rezerve, u to vrijeme uglavnom podižu mladunce. Za vrijeme trajanja sušnog razdoblja, kapibare se okupljaju oko većih rijeka i jezera, pa se oblikuju i veće skupine. Smrtnost im je u to vrijeme povećana zbog slabije prehrane i bolesti, a gubitak mogućnosti skrivanja u bujnoj vegetaciji povećava i broj žrtava od grabežljivaca.

Obiteljsku ili veću skupinu vodi dominantni mužjak, i taj položaj često zadržava više godina. Uz njega je jedna ili više ženki s mladuncima, a u skupini mogu biti i drugi, ali podređeni mužjaci. Hijerarhija grupe je u pravilu stabilna, a uspostavlja se dijelom i agresivnim borbama.

Skupina nastanjuje područje veličine od 80 do 200 hektara, no zadržavaju se najčešće u središnjem području od 10 do 20 hektara. Taj dio brane od drugih pripadnika iste vrste. Područje obilježavaju mirisnim žlijezdama iz analnog područja, kao i onim na njušci, koje su kod mužjaka znatno izraženije.

Kapibare se sporazumijevaju čitavim nizom različitih glasova. Glasanjem pokazuju podređenost, dominaciju ili zadovoljstvo, ali i signaliziraju opasnost i strah.

Razmnožavanje mini|Ženka s mladuncima Kapibare u zatočeništvu prvu ovulaciju dožive oko 1 godine starosti, a estrus im u prosjeku traje 7,5 dana. Tada im se ponešto mijenja miris po kojem ih pronalaze mužjaci. Gestacija traje 130 dana. Ženka najčešće okoti oko 4 mladunca, no broj varira između 1 i 9. Parenje može biti jednom godišnje (Brazil) ili više puta (Venezuela, Kolumbija). Mladunci su izraženi potrkušci i sposobni su samostalno pasti travu nekoliko dana od rođenja, iako ih majka doji barem prvih mjesec dana života.

U popularnoj kulturi Početkom 2020-ih kapibare su postale popularne kao mem, a jedan od razloga bila je najezda u argentinskom bogataškom naselju Nordelita zbog koje ih se na komičan način koristilo kao likove »klasne borbe«. Uobičajen format mema uključuje kapibare u raznim situacijama uz pjesmu After Party Dona Tolivera.

Izvori

Drugi projekti

Kategorija:Dikobrazoliki glodavci