Bosna i Hercegovina (skraćeno BiH, neformalno Bosna, ćirilica Босна и Херцеговина) suverena je država u jugoistočnoj Evropi, smještena na zapadu Balkanskog poluostrva. Na sjeveru, zapadu i jugozapadu graniči s Hrvatskom, na istoku sa Srbijom, a na jugoistoku s Crnom Gorom. Pomorska je država jer na jugu, na teritoriji općine Neum, izlazi na Jadransko more. Glavni i najveći grad države jest Sarajevo. Nezavisnost je stekla 1. marta 1992. nakon odluke građana referendumom o samoopredjeljenju. Prema rezultatima popisa stanovništva iz 2013, imala je 3.531.159 stanovnika.
Područje Bosne i Hercegovine naseljeno je još od paleolita, dok se u neolitskom razdoblju bilježi stalna naseljenost teritorije kada se razvijaju kulture kao što su kakanjska i butmirska. Nakon dolaska prvih Indoevropljana bilježi se više kultura željeznog doba kao što su glasinačka i srednjobosanska kulturna grupa. Te kulture se najviše dovode u vezu s više ilirskih plemena kao što su bili Desidijati, Mezeji, Breuci, Dicioni, Autarijati. Dolaskom Rimljana većina tih plemena do 6. stoljeća bila je romanizirana. Dolaskom slavenskih plemena na Balkan, teritoriju Bosne i Hercegovine naseljavaju i razna južnoslavenska plemena. Do 12. stoljeća uspostavljena je Bosanska Banovina,Paul Mojzes, Religion and the war in Bosnia, Oxford University Press, 2000, str. 22; "Medieval Bosnia was founded as an independent state (Banate) by Ban Kulin (1180–1204)." koja će krajem 14. stoljeća prerasti u Kraljevinu Bosnu. Za vrijeme vladavine kralja Tvrtko I bila je najmoćnija feudalna kraljevina u regionu. Sa smrću Tvrtka I snaga i utjecaj bosanske države polahko opadaju. U to doba Osmansko Carstvo počinje invaziju na jugoistočnu Evropu, što je bilo velika prijetnja i za Kraljevinu Bosnu. Iscrpljena unutrašnjim sukobima i prepuštena sama sebi, pod vladavinom posljednjeg kralja Stjepana Tomaševića Bosna gubi nezavisnost 1463. U sljedećem stoljeću cijelo područje današnje Bosne i Hercegovine ulazi u sastav Osmanskog Carstva i postaje njena najzapadnija provincija. Slabljenjem Osmanskog Carstva nakon Berlinskog kongresa Austro-Ugarska je okupirala Bosnu i Hercegovinu, što će potrajati do Prvog svjetskog rata. Između dva svjetska rata bila je u sastavu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevine Jugoslavije, a potom i u sastavu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije kao jedna od njenih šest republika. Raspadom Jugoslavije proglašava nezavisnost, usljed čega izbija rat u Bosni i Hercegovini, koji je trajao od 1992. do 1995.
Bosna i Hercegovina regionalno je i međunarodno poznata po prirodnim ljepotama i kulturnom naslijeđu, kuhinji, eklektičnoj i jedinstvenoj muzici, arhitekturi i festivalima, od kojih su neki jedni od najvećih i najuglednijih takve vrste u jugoistočnoj Evropi.
U Bosni i Hercegovini žive tri konstitutivna naroda, Bošnjaci, Srbi i Hrvati, a Bošnjaci su etnička većina. Osim njih, u državi žive i druge etničke zajednice: Albanci, Crnogorci, Jevreji, Makedonci, Romi, Slovenci, Turci i drugi. Bez obzira na etničku pripadnost, državljane Bosne i Hercegovine drugi često kolokvijalno identificiraju kao Bosance. Pojmovi Hercegovac i Bosanac održavaju se na osnovu regionalne, a ne etničke razlike, pri čemu se granice Hercegovine ne mogu precizno definirati. Osim toga, zemlja se jednostavno nazivala Bosna sve do austrougarske okupacije krajem 19. stoljeća."The Language Situation in Post-Dayton Bosnia and Herzegovina". Toronto Slavic Quarterly.
Država je s visokim stepenom indeksa ljudskog razvoja, s ekonomijom kojom dominiraju industrija i poljoprivredni sektor i s važnim udjelom turističkog i uslužnog sektora. Dana 15. decembra 2022. dobila je status kandidata za članstvo u Evropskoj uniji. Također je kandidat za članstvo u NATO-u od aprila 2010, kada je potpisala Akcijski plan za članstvo na samitu u Tallinnu, a članica je i Partnerstva za mir. Osim toga, punopravna je ili pridružena članica mnogih međunarodnih organizacija: Ujedinjenih nacija (od 22. maja 1992), Vijeća Evrope (od aprila 2002), Međunarodne pomorske organizacije, Svjetske turističke organizacije, Organizacije za evropsku sigurnost i saradnju (OSCE), G77, CEFTA-e, Jadranske povelje, posmatrač u Organizaciji islamske saradnje (OIC), posmatrač u Pokretu nesvrstanih, a jedan je od osnivača Mediteranske unije (2008).
Etimologija
Prvi sačuvani, opće priznati spomen oblika imena "Bosna" nalazi se u djelu De Administrando Imperio, političko-geografskom priručniku koji je napisao bizantijski car Konstantin VII Porfirogenet sredinom 10. stoljeća (između 948. i 952. godine), a u kojem se opisuje "mala zemlja" (χωρίον) na grčkom jeziku "Bosona" (Βοσώνα).
Vjeruje se da naziv zemlje potiče od imena rijeke Bosne koja teče kroz centralni dio Bosne. Prema filologu Antonu Mayeru, naziv Bosna mogao bi potjecati od ilirskog *"Bass-an-as", što bi pak moglo potjecati od protoindoevropskog korijena bʰegʷ-, što znači "tekuća voda".
Naziv Hercegovina znači "hercegova [zemlja]", a "Herzog" potiče od njemačke riječi za "vojvodu". Potječe od titule bosanskog magnata iz 15. stoljeća, Stjepana Vukčića Kosače, koji je bio "Herceg Huma i Primorja" (1448). Hum (ranije nazvan Zahumlje) bio je ranosrednjovjekovna kneževina koju je osvojila Bosanska banovina u prvoj polovini 14. stoljeća. Kada su Osmanlije preuzele upravu nad regijom, nazvana je Hercegovački sandžak. Bio je sastavni dio Bosanskog pašaluka sve do formiranja kratkotrajnog Hercegovačkog pašaluka 1830-ih, koji se ponovo pojavio 1850-ih, nakon čega je administrativna regija postala općepoznata kao Bosna i Hercegovina.
Prilikom proglašenja nezavisnosti 1992. godine, službeni naziv države bio je Republika Bosna i Hercegovina, ali nakon Daytonskog sporazuma iz 1995. i novog ustava koji ga je pratio, službeni naziv je promijenjen u Bosna i Hercegovina.The World Factbook (Washington DC: National Foreign Assessment Center, Central Intelligence Agency, 2013), 90–93.
Historija
Prahistorijsko doba
Na području Bosne i Hercegovine materijalnu ostavštinu paleolita obilježava najstariji spomenik paleolitske umjetnosti na jugoistoku Evrope – gravura u stijeni pećine Badanj kod Stoca, nazvana Konj napadnut strijelama, sačuvana fragmentarno, a bila je napravljena oko 12.000. p. n. e.
Područje sarajevske, visočke i zeničke kotline današnje Bosne i Hercegovine bilo je jedno od glavnih područja naseljavanja još od prahistorijskih dana. Najstarija dosad poznata kultura iz neolita, u srednjoj i sjeveroistočnoj Bosni jest Starčevačka kultura, zastupljena uglavnom na lokalitetima Obre I i Bajraci kod Kaknja i Gornje Tuzle. Kasnije će Kakanjska kultura uveliko utjecati na nastanak i razvoj Butmirske kulture, najvažnije neolitske kulture na području Bosne i Hercegovine.ANALIZA PRAHISTORIJSKIH KERAMIČKIH ULOMAKA SA LOKALITETA DONJE PAPRATNICE – ZAGREBNICE KOD KAKNJA, Edina Kadić, diplomski rad, Sarajevo, 2012.
Butmirska kultura jest kultura mlađeg neolita koja se rasprostirala na teritoriji današnje srednje Bosne, između Zavidovića i Sarajeva. Ime je dobila po prahistorijskom naselju u Butmiru u općini Ilidža, koje je najstarije i najpoznatije arheološko nalazište u Bosni i Hercegovini iz kasnog kamenog doba. Ostali važniji lokaliteti Butmirske kulture jesu Okolište, Nebo i Obre. Istovremeno s Butmirskom kulturom u srednjoj Bosni, u istočnoj i sjeveroistočnoj Bosni postoji Vinčanska kultura, dok je u Hercegovini Hvarsko-lisičićka.
Doba eneolita na Balkanu je zastupljeno Vučedolskom kulturom i njenim podtipovima u Bosni i Hercegovini, zapadnobosanskim i juznobosanskim. Nalazišta su Hrustovača, Debelo Brdo (Sarajevo), Varvara kod Ramskog jezera i Moštre.
Bronzano i željezno doba (Ilirsko doba)
Tokom bronzanog doba neolitsko stanovništvo koje je naseljavalo područje današnje Bosne i Hercegovine postepeno su zamijenili Iliri, narod koji je govorio zajednički indoevropski jezik. Od 8. stoljeće p. n. e. ilirska plemena evoluirala su u kraljevstva. Najstarije zabilježeno kraljevstvo u Iliriji (regiji koja je obuhvatala zapadni dio Balkanskog poluostrva kao što je zabilježeno u klasičnoj antici) bilo je kraljevstvo Enhilejaca u 8. stoljeću p. n. e. Poslije Enhilejaca, od 4. stoljeća p. n. e. pojavljuju se i druga ilirska plemena. Autarijati pod Pleuriasom (od 337. p.n.e) osnivaju svoje kraljevstvo a potom i Ardijejci, ilirski narod koji je prvobitno naseljavao područje uz rijeku Neretvu (Narenta) i dio jadranske obale a koje će se održati do 167. p. n. e. i trećeg Ilirskog rata. Kraljevstvo Ardijejaca, kojim je vladao Agron polovinom 3. stoljeća p. n. e, i Dardansko, koje je uspostavio Bardilis početkom 4. stoljeća p. n. e. najpoznatija su ilirska kraljevstva na zapadnom Balkanu.
Tokom ovog perioda područje današnje Bosne i Hercegovine nastanjivalo je nekoliko ilirskih plemena, od kojih se najvažniji bili Dalmati (od kojih je vjerovatno nastala riječ Dalmacija), koji su živjeli širom zapadne Bosne, dok su u srednjoj Bosni bili Desidijati, za koje se veže srednjobosanska kulturna grupa bronzanog i željeznog doba. Autarijati su naseljavali jugoistočnu Bosnu, Podrinje, sjevernu Hercegovinu, ali i dijelove zapadne Srbije i sjeverne Crne Gore. Bilo je to moćno pleme, za koje se veže kulturni period poznat kao Glasinačka kultura.
Druga poznatija ilirska plemena koja treba spomenuti jesu Japodi, Mezeji i Daorsi.
Vrlo važnu ulogu u životu Ilira imao je kult mrtvih, što se može primijetiti u njihovim pažljivim izvođenim obredima sahrane, kao i bogato ukrašenim grobnim mjestima. U sjevernim dijelovima područja koje su nastanivali Iliri, postojala je duga tradicija kremiranja i sahranjivanja mrtvih u plitkim grobovima, dok su na jugu mrtve sahranjivali u velikim kamenim ili zemljanim tumulima, koji su u Hercegovini dostizali i monumentalne dimenzije, širine i više od 50 m i 5 m visine. Japodi su bili skloni i ukrašavanju (teške, prevelike ogrlice od žutog, plavog ili bijelog stakla i velike bronzane fibule, kao i spiralne narukvice, dijademe i kacige od bronze).
U nekoliko stoljeća ilirske vladavine ovim prostorima nisu zabilježeni upadi drugih naroda sve do 4. stoljeća, kada se spominje invazija Kelta. Kelti su dolaskom na ovo područje donijeli tehniku grnčarskog kola, nove vrste fibula i različite pojaseve od bronze i gvožđa. Tokom migracije iz srednje Evrope ka jugu Balkanskog poluostrva Kelti su se kratko zadržali na prostoru današnje Bosne i Hercegovine, tako da je njihov utjecaj ostao minimalan, ali pohod ovog indoevropskog naroda utjecao je na raseljavanje nekih ilirskih plemena (Autarijati), pri čemu je došlo i do miješanja nekih plemena, kao što su Skordisci, mješovito ilirsko-keltsko pleme koje je naseljavalo sjeveroistočnu Bosnu. O tom periodu postoji malo historijskih dokaza, ali u cjelini se čini da su Kelti okupljali više naroda koji govore različitim jezicima.
Na jugu današnje Bosne i Hercegovine, u području delte Neretve zabilježen je znatan utjecaj heleniziranog ilirskog plemena Daorsi. Glavni grad tog plemena bio je Daorsoi u Ošanjićima kod Stoca. Daorson je u 4. stoljeću p. n. e. bio okružen megalitima, zidovima visokim i po pet metara (velikih poput onih u grčkoj Mikeni), sastavljenih od velikih kamenih blokova. Daorsi su izrađivali jedinstvene bronzane kovanice i skulpture.